Prolećni dan.


Nije pravedno dići se iz postelje, na prolećni dan, svezati noge čeličnom kuglom i lancem za stolicu, a ruke prikovati uz pisanija, slova i brojeve i imena i podatke od kojih se nikakva vidljiva korist ne nazire u bližoj budućnosti, već je moramo čekati dok curi polako, gotovo nikako, kao smrznuta živa kroz grlo igle. Nije pravedno otvoriti oči, na prolećni dan, i ne diviti se odsjaju crvene plastične kese na zidu, ne posmatrati suncem oblivene crvene krovove industrijskih zona kroz bela rebra svetački prozirne zavese. Zagledamo li se pomno u jedan od nabora te zavese, primetićemo obris neljudske glave koja je otvorila čeljusti, spremna da proguta pravilno izbrazdanu džinovsku kost. Nije pravdeno, na prolećni dan, ne sedeti na klupi u parku, najzad odmornog mozga, ne gledati preobraženim očima u preobraženo drveće sa koga su nekad visili mnogi i u hrapave hrome zgrade u kojima su umrli i plakali i ogluveli mnogi, gubili i  izgubili dugmad, cipele, oči i razum, u danima kad je i po danu bio mrak. Nije pravedno ne proći kroz trg i ne uživati u detinje visokom i gotovo neljudskom glasu uličara izgriženih usana, sa neobičnim znakom na poderanom kaputu, čiji se pogled sretne s tvojim, uz apsurdno blaženi osmeh. Osmeh uzvraćaš tom detetu božijem prljavog lica i oderanih kolena, i on odnekud vadi belu ružu i pruža ti je. Nije pravedno, na prolećni dan, proći skrajnutim delom skrivene neznane ulice i videti sečivo u očima onih koji okrvavljenih ruku vuku telo tog istog deteta božijeg, sa čijeg lica se sljuštio život, lica sa kojeg čitaš: ako prolaziš tuda, ne gledaj. Nije pravedno, na prolećni dan, pogledati u istu onu belu ružu, instinktom utehe, i videti da je postala crna. Zato je bacaš, i vraćaš se okovima i čeličnoj kugli i lancima i tekstovima i slovima i imenima i podacima i brojkama i uređenim nizovima ljudske gluposti i otvorenim skupovima ljudske svireposti i negativnim jednačinama ljudskog razumevanja i nultim vrednostima ljudske samilosti, i shvataš da ni danas, na ovaj prolećni dan, ne razumeš božiju kombinatoriku. Kad dođe noć zaspaćeš, kao i sledećeg dana i dana nakon tog, a jednog jutra ćeš se probuditi i shvatiti da umesto tela imaš crnu čeličnu kuglu.

2 коментара:

  1. Вечита дилема: седети у кући и пустити да се зло одвија игноришући га, док нас не прогута, или борити се на све могуће начине, иако се чини да је бесмислено, макар и по цену живота.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Upravo tako... A što je više razočaranja i nezadovoljstva i nesigurnosti i strahova, sve je teže videti smisao te borbe. Treba početi boriti se na vreme, jer kad te proguta, onda je kasno. Ali mnogi, nažalost, ne umeju da prepoznaju kad je vreme da se počne sa borbom. Valjda uvek ostaje barem trunčica nade... dokle god imaš barem trunčicu ljudskosti...

      Избриши