Bunar želja

Došao je nož
i otvorio me
sada sam bunar.
U mene pada sve
a sve što padne
pada dugo
i ostaje gde je
(soldat pored grabi avanom i izvlači koliko može danju noću ali teško, mnogo je vode i previše dubine a sadržaj se svakodnevno obnavlja, plus noviteti i večno prisutni rariteti, kojima cena stalno skače).
Svakim danom sve
pada dublje no ranije
slika pada dublje
zvuk pada dublje
reč pada dublje
i svako ne-ne-valja pada dublje
mnogo dublje nego pre dolaska noža
(a procesi razgradnje su rezervisani samo za neshvatljivo povlašćene umešnike).

Od toliko sadržaja
i toliko vode
ko zna
možda nešto jednom i nikne
(soldat pored grabi i odvaja pšenicu od korova koliko može danju noću ali teško, kamuflaža je dodatno evoluirala).
Ubacite i vi
nešto
koju paru
(i zaželite želju)
neće škoditi.







3 коментара:

  1. Анониман10. јун 2012. 15:42

    Ostavljam ti ovde ovaj komentar jer mi se tekst dopada. Ali svakako želim da ti kažem kako tvoji tekstovi ostavljaju na mene dobar utisak, pa bih se usudio da kažem (kakva fraza – a zašto se ne bih usudio?) kako je ovo jedan od najboljih blogova na našem jeziku.
    Tekstovi su pisani u maniru najboljih egzistencijalističkih radova, a opet sve je tako autentično. Možda i ne poznajem dovoljno književnost da bih ovako nešto tvrdio (to je ono od malopre – da li bih se usudio da kažem), ali bih i pored toga ponovio da je ovo nešto pored čega se ne može proći samo tako.
    U nekim od tekstova sam primetio i jednu crtu tereta tvoje posebnosti. Nešto slično sam sreo kod Ničea. Pisanje, takođe, podseća na Ničea, ali kod njega obiluje pretencioznost, a ima i više psihologije.
    Tu je i gušenje od proseka. Proseka kao ustajalog vazduha, pri čemu se trebamo pretvarati kako je to najčistiji vazduh. Ta vladavina „uprosečenog događaja“ (ovo je moj izraz koji sam upotrebio u jednom tekstu koji planiram još da doradim) je ukinula Da i Ne kod čoveka. Sada se na vrhu piramide te vladavine nalaze oni koji su stavili autoritet u svoj pogled i koji takvim pogledom posmatraju da li ljudi govore jezikom „uprosečenog događaja“. Teraju na samoporicanje one koji to ne čine. Trebamo naučiti da njih i njihove prijatelje sačekujemo bez one zabrinute grimase na licu, mirnog oka i načuljenih ušiju. Neka kažu šta imaju. Zauzmimo i jedan momenat tišine, pre nego što kažemo išta. Neka osete da je tišina naš saveznik. Ne smeta nam brvno autoriteta u vašem oku, ali znajte da će na kraju naše rečenice stajati tačka.

    ОдговориИзбриши
  2. Htedoh da ti odgovorim i na onaj i na ovaj komentar, ali kad čujem ovakve komplimente... prosto ne znam šta da ti kažem, osim najiskrenije hvala. :) Odgovoriću ti i na onaj na tvom blogu, pošto hoću da iskomentarišem još jedan tvoj tekst.
    Elem... drago mi je što misliš da ovaj blog vredi koliko kažeš da vredi, a još draže mi je što se kapiramo i što imamo dodirnih tačaka u razmišljanjima, pa čak i u pisanju.
    Posebnost... i to je valjda stvar subjektivnog mišljenja, ali... možda je, prosto, prosečnosti već previše, da postaje imperativ da budeš svoj... a možda je i to samo utopija, u ovom svetu, ovakvom kakav je, šta znam. Ti što su na vrhu, taj autoritet uprosečenosti... tamo će i ostati, ali fantastična je ta ideja ćutanja, makar na momenat. Jednostavna, a potpuno logična. Neka osete da njihova vladavina ipak nije potpuna. Sad se setih da sam u dnevniku pisala upravo o nečem sličnom, o pobuni ćutanjem, to sam čak htela jednom i da objavim na blogu. Eto ti, došli smo čak i na sličnu misao. :) Živela Anima Mundi... I taj izraz ti je odličan, jedva čekam da pročitam tekst. :)
    Niče, da... znam samo osnovne stvari o njemu i njegovim pisanijima, znam da je bio poeta u duši, ali nikada mi nije (svesno) poslužio kao inspiracija. Vidiš kako se, nekako, svi dotičemo, kao u ogromnoj mreži, Mreži Sveta... i u suštini se i ne razlikujemo mnogo jedni od drugih.

    ОдговориИзбриши
  3. Анониман13. јун 2012. 15:12

    Da. Ja sam verovatno imao prvobitni utisak kako je zaposatljeno to Da i Ne (što je na neki način bitno za nas), a tu sam opet našao kako je taj verovatno dug uticaj uprosečenosti uticao na to i tako nam nešto oduzeo. Neka ti autoriteti ostanu tamo gde jesu (ima neke koristi i od toga valjda), ali im nekako treba staviti do znanja da ne mogu koristiti krivicu da bi se obračunavali sa drugima.
    Možda je to važno i u kontekstu nekog napretka, ako se uopšte može definisati šta je to. Poznati etnolog/antropolog Klod Levi Štros je i ukazao da se kumulativni napredak ostvaruje jedino ukoliko tome doprinose različite kulture, a nikako ukoliko jedna kultura/civilizacija smatra da je ispravno samo ono što ona poseduje. Isto tako ukazuje i na to da su otkrića neolitskih ljudi i izrada tadašnjih alata posledica, ne pukog slučaja, već složenog promišljanja i sofisticiranih veština, za koja današnji čovek možda ne bi bio u stanju.
    Uvek kada govorim o tako nekim opštim mestima, kao problemu, polazim i od sebe. Hoću reći da verovatno polazim od toga koliko ta stvar (taj „uprosečeni događaj“) vlada i u meni. Onda kroz komunikaciju uočavam kapacitet drugih da tako nešto uoče, dok kroz otpore i osporavanja uočavam da tako nešto zaista postoji. Jer, držim da što su više ljudi slobodni i nezavisni manje će osporavati (u smislu osuđivati, negirati ili bez razmišljanja proglašavati za nepotrebnu glupost) neku ideju, ma o čemu ona govorila.
    I ja kažem: Živela Anima Mundi!

    ОдговориИзбриши