Oprečnosti

Dve mlađe žene i njihovi šefovi su, po svemu sudeći, zajedno bili pošli na posao u svoje firme (ili su se sreli na putu do posla pa su nastavili zajedno), i negde na tom putu su im izgleda zamrla prevozna sredstva. Tako su zaglavili u onom mom šumarku van grada i van saobraćajnica, i to svih četvoro, pitajući se šta da rade. Oh. U tom trenutku je tuda naišlo krdo nekih veprova, i iste sekunde sam znao da će im na pamet pasti da urade nešto što učenik u meni nikako nije hteo da propusti da vidi, iako je životinja u meni samo govorila i govorila o ključanju krvi od kojeg te kasnije ništa neće sakriti.
Jedan šef i njegova radnica su seli na jednog crnog vepra, a drugi šef i njegova radnica na belog. Međutim, pre nego što su krenuli, jedna od žena iznenada izjavi da daje otkaz, da je to već odavno želela, i ode pešice svojim putem. Reakcija šefa je izostala. Neki nož mi sevnu između slepoočnica.
Veprovi su opet naišli, u maloj ali zbijenoj i opasno užurbanoj gomili. Čudio sam se kako to da ih nisu izgazili, ili u najmanju ruku ispretumbali kao zrna peska na prometnom žalu. Ova druga žena ostade sa šefom na vepru  -   kojeg je on počeo da udara kaišem po leđima, kaišem, kojeg je izvukao ko zna otkuda i kako i kojom brzinom, već mi se vrtelo u glavi, bio je užasno besan, i u tom besnom udaranju se nije moglo razlučiti da li udara vepra ili ženu pored njega, jer je ona poskakivala u stranu nekako uporedo sa udarcima, dok vepar uopšte nije reagovao. Glava je pretila da mi odpulsira sa vrata i povuče vene za sobom.
Žbunje ispred mene je ipak bilo dovoljno gusto i veliko. Sva sreća.
Ne znam da li ću se ikad vratiti na ovo mesto.

2 коментара: