Gunday


Kroz uzani tunel do svetla ili makar do zamisli o svetlu se prolaktao mnogo pre zadatog roka, čak 3 meseca ranije, tek formirana kolena su počela da ga bole od tolike zbijenosti u toliko malom prostoru nemoguće da je život toliko prost da se isključuje svaka misao o prostiranju te je stoga iskoristivši spoljašnje trvenje izazvano zimom koja je bila hladnija u odnosu na svaku zimu pre te napravio pometnju izazvao mnogo vlage i mnogo bola i to kasno u noć, ali kad se pojavio niko mu nije zamerio, svi su bili nekako svetli i to iz samih sebe onako bez ikakve skrivene namere samo radnja sama po sebi zbog sebe zbog njega jer bio je tako nov. Bio je nov, i bio je bez oklopne košulje, kao što svi novi jesu bez oklopne košulje, jer nema ko da im je da, do oni sami, a pošto su novi, udovi i misli su im prekratki da bi je dohvatili i obezbedili sami sebi, štaviše, oni i ne znaju da im je potrebna, jer oni lebde i misle da i svi ostali bezazleno lebde oko njih i da su sve boje podjednako dobre iako ne ostavljaju sve boje podjednako dobar ukus u ustima. No, vreme se taložilo, jurilo po pravoj liniji, u raznim slojevima širilo i popunjavalo sve zamislive i nezamislive smerove džepove nizije visije vreme je voda koja podstiče rast na svim planovima  isto kao što podstiče i zaborav stoga su vremenom i udovi i misli povećali snagu svog dometa. Priroda rasta jeste da se odvija kako spolja tako i iznutra. Nekako, stalno mu se činilo da mu te dve vrste rasta ne teku paralelno, kao i da se njegove misli i tok istih baš i ne podudara sa mislima i tokovima istih kod ostalih stvorenja uz koje je boravio, i često se osećao crnim zbog svega toga, no, kako se vreme taložilo, upoznavao je još stvorenja sa simptomima sličnim sebi, te je tako uspevao da nekako opravda i tok vremena i razlog iz kojeg je ubačen u taj tok u kojem učestvuje uspevao je da opravda jednostavnu kretnju koja mora da se ponavlja svakog dana kretnju kojom prvo zbacuje jorgan sa sebe potom desna noga pa leva pa staje u poluotvorenu meku obuću i prebacuje svoje telo u uspravno stanje. Zarad te većine koja nije delila te simptome sa njim i njemu sličnima, vrlo brzo je naučio o čemu se govori a o čemu ne, i tako je, od najranijih dana, uspevao da obezbedi sebi koliko-toliko nesmetano fukcionisanje uz ostale sa kojima je delio mesto boravka. Otkrivao je postepeno, kad je izolovan od ostalih, naročito na duže vreme, bez mogućnosti da govorom izrazi svoju misao i da je kroz usnu duplju transponuje u opipljivi oblik, da je mnogo teže opravdati gorepomenuto, kao i da takva izolacija, iako je bila njegov vazduh hrana voda, iako mu je pomagala da uskladi tok misli sa tokom vremena sa tokom samog sebe, nije uvek povoljno uticala na njegove funkcije, nego je, štaviše, često bila kiselina za njegove temelje. No, šta god da se dešavalo, njegove funkcije su uvek nalazile način da se iznova i iznova podstiču na aktivnost. Pored toga, otkrio je i da svako poseduje sopstvenu frekvenciju koju emituje na druge, otkrio je da je u stanju da prima te tuđe frekvencije i da utiče na njih sopstvenom, kao i da to većina nije umela. I to je spadalo u jednu od onih stvari za koje se znalo da li se o njima sme govoriti i kome, i šta je posledica toga ako pogrešnu stvar kažeš ili uradiš pogrešnom stvorenju. Jedna od najgorih posledica toga mogla je biti da ti kretanje postane ograničeno od strane drugih,  često i pokreti i kretanje, a najčešće kretanje misli, koje ograničavaš sam sebi, svedeš ih na samo jednu misao, onaj koncentrovani metak prateći projektil hidrogensku bombu, rasprskavajuću tegobu sa dužim ili kraćim periodom pucanja, kako za nosioca tako i za one oko nosioca.
U ranijim fazama svog razvoja, odnosio se poprilično nemarno prema nekim opštim istinama i potrebama, ali to ga nije pogađalo, zato je što je vreme prosto bilo takvo puno nemarnosti koja je proisticala iz opšte uravnoteženosti koja je proisticala iz opšteg blagostanja i sva stvorenja sa kojima je boravio su nekako lebdela jedna do drugih lakat uz lakat u raznim bojama, i iako nije svaka boja ostavljala podjednako dobar ukus u ustima ipak su sve boje bile podjednako dobre i iste ili slične misli i tokove misli je delilo mnogo stvorenja nenamerno možda to i jeste bilo pod uticajem viših instanci ali vreme je prosto bilo takvo, čak ni više instance nisu nametale tu svoju osobinu kao glavnu kao početak i kraj tačku kao zabranu na sve upitnike ovog sveta sve je nekako bilo kao da su svi tasovi na jednakoj ravni čitav kotao postojanja jednak sa svima jednak sa samim sobom.
Nije zaključavao ni sopstvena vrata. Bio je otvoren. Svako je mogao da uđe i da uzme ono što želi, što se često i dešavalo, no, češće bi upadali i uzimali oni za koje to nije bilo poželjno, dok bi oni zbog kojih je ostavljao vrata otključana izbegavali ta vrata. Ah ti dani lebdenja i naivnosti privida ravnoteže, kad nisi morao da zaključavaš sopstvena vrata! Kad si mogao da budeš otvoren danju noću i to bez straha! Čitavo beskonačno ogromno zdanje postojanja nije nalazilo za shodno da zaključava svoja vrata zašto zašto kad su dani tako prepuni jednakosti a noći tako prepune spokoja!

Sve više su, kroz ta vrata, počeli da ulaze i nekakvi tuđini. Nikome nije bilo potpuno jasno kako i kada je tačno do toga došlo. Počeli su da prisvajaju sve što se prisvojiti može, da zauzvrat ne daju gotovo ništa, a i ono što su davali, naplaćivali su duplo dug se taložio i taložio zajedno sa tokom vremena i taloži se i dalje a otplaćivanje nikako ni da počne. To nadiranje niko nije mogao da spreči. Postojanje se iscepalo na mnogo delova. Ne ostavljaju sve boje podjednako dobar ukus u ustima i nisu sve boje podjednako dobre i ne mogu sve boje da borave u istom grotlu postojanja.

Pravio je omaške. Ponekad je emitovao previše. Isto tako, na neke tuđe frekvencije nije mogao da utiče, iako je strašno to želeo. Čak nakon toliko vremena, da ne može da se odupre, da ne može da prištedi emisiju svoje frekvencije, rasipao se previše, i to najčešće pogrešnim stvorenjima, sam je sebi bio kriv, a nije bio kriv, jer emisija se desi sama od sebe, a kad se dese dve uzajamne spontane emisije, taj fenomen ima i svoj naziv, on je slušao i čitao o tome čitavog života, o tome su govorili svi, kao o nečemu što se dešava svakodnevno, što je nadostupnija stvar koja postoji, međutim, on nikako da i sam iskusi taj fenomen. Sve je uvek bilo samo jednostrano. Nije mu bilo jasno zašto je toliko teško doći do nečega što su, kako su činjenice govorile, imali skoro svi oko njega. Inicirao je tu spontanu uzajamnu emisiju određen broj puta, emitujući i emitujući, ali to je rezultiralo samo time da su dotični na koje je vršio emisiju postajali nekako uzdignuti i groteskno ispunjeni vazduhom, ostajući da lebde iznad tla, braneći bilo kakav pristup do sopstvenih frekvencija. To se taložilo u toku vremena, dok se nije nataložilo i stvrdnulo, u jednu veliku neprobojnu, hrapavu masu, u njemu samom. Bio je oštar i bio je srećan, jer je mislio da je to ekvivalent zaštićenosti. Od tuđina od sebe od čitavog toka vremena od čitave krhke kule postojanja.

U najskorijoj fazi svog razvoja, otkrio je da više ne zna šta treba emitovati a šta ne, da bi ga oni koji imaju uzde u rukama primetili i dali mu neku funkciju, kao što daju svima uz koje je boravio, da bi uspeo sebi da obezbedi samostalno postojanje, jer se činilo da je sve pogrešno, da ono što on emituje što on jeste nije u stanju da popuni nijednu prazninu da je traka samo nastavljala i nastavljala da teče ali da on nije uspevao da se na nju ubaci da doprinese da poseje i požanje kula postojanja je doista bila kula od papira a onaj koji je držao uzde je držao i nož i kratio je malo po malo po malo dok naposletku i njemu samom misao o nožu nije postala mila jer nije više znao odgovor na kako zašto gde i čemu i nestalo je snage za opravdavanje svega onoga što je činilo temelj postojanja ostao je samo nož.

Otkrio je, takođe, kad je već bio dogurao do nekog malo višeg stupnja razvoja, da većina onih koji su boravili zajedno sa njim, gotovo svakodnevno i u svakoj prilici, nosi naročite oklopne košulje. Pitao se, u tom treznom trenutku, kako je moguće da je toliko vremena proteklo pored njega kroz njega, a da nije ranije to primetio tako trezno tako neoborivo. Kao da je nekada negde nekako moralo postojati i neko vreme kada te košulje, ako je već nemoguće da tada nisu postojale, u najmanju ruku, nisu bile toliko očigledne, ili, bolje rečeno, toliko neophodne, nužne, kao sada, na ovom stupnju razvoja, sveta, njega. Shvatao je da te košulje imaju naročitu namenu, a to je da se, na što jednostavniji način, blokira emitovanje i primanje onih frekvencija  -  emitovanje sopstvene frekvencije, a primanje tuđih.
Pomislio je da je shvatio koji je uzrok toga što u njemu i iz njega nesmetano teku razne frekvencije: pa on nije imao svoju oklopnu košulju. Trgao se kao da je uz pucanje prekinut protok veštačke svetlosti. Zar je moguće da je čitav tok sopstvenog vremena potrošio na pogrešne stvari, umesto da shvati koliko je bitno imati oklopnu košulju? Ona oštra, otvrdla, hrapava masa, zar to nije bila upravo njegova oklopna košulja?
Opet je napravio omašku. Emitovao je previše. Umalo da za to plati, ograničavanjem kretanja misli, za početak, i ko zna još čime. Napunio se bio rasprskavajućom materijom podesio brojač na neodređeno a ipak razneo sve u roku od par dana nije trajalo duže platio je svoju grešku u sebi samom bol je i dalje prisutan ali makar tok misli ponovo struji koliko-toliko slobodno. Onu omašku pre te je plaćao mnogo duže, čak tri godine, eksploziv se bolno sporo budio u sopstvenu funkciju, a kad se to desilo, beše to pravo olakšanje. Neko vreme nakon toga je opet bio čist, no...
Shvatio je da je postalo kasno. Nije više bilo vremena za nabavku oklopne košulje.
Došao je dan za odluke dan za delanje dan kad je morao da izabere jedino što mu je preostalo, da bi nadomestio nedostatak gore pomenute nedostatak izbora. I došao je taj dan.

Dan Za Pištolj.

Pištolj je uvek, napunjen, bio pri ruci. Čak i tamo gde ga niko ne bi očekivao niti tražio. I opalio bi, čak i onda kada to niko ne bi očekivao. U početku, nikako da nauči da ga potegne baš onda kad treba, te se prečesto dešavalo da ga potegne onda kad ne treba. Prošlo je mnogo vremena, dok nije naučio ono što je bilo nužno naučiti.
A kad bi ga nešto pitali, koristio bi reči i spojeve reči koje je naučio iz knjiga, naknadno, ili od samog sebe, a ne od onih iz kojih je proistekao i uz koje je boravio.

I počeo je da zaključava svoja vrata. Prvo je imao samo jednu bravu, pa onda još jednu.

  

Нема коментара:

Постави коментар