Stalno padam u neke duboke bunare a znam da ću teško ugledati dno. Uvek pomislim, pa dobro, pad negde jednom mora da prestane, ali to izgleda ne ide tako, pa padam i dalje. Ko mi je kriv kad se naginjem. Privuče me valjda to što ne vidim dno. No, posle nekog vremena naučiš kako se treba vladati u takvim prilikama. Natučeš na lice šarenu masku sa šiljatim nosem koji je imitacija kljuna, i sa jednom jedinom rečju u glavi - l'ètranger - nastavljaš spokojno da padaš, fotografišući u slobodnom padu prizore oko sebe, čisto da ne dangubiš dok se gubiš kroz mrak. Uzdajući se u svoj performance art, izvodiš sve skladnije i skladnije figure, odbijajući se o zidove obrasle nečim što je možda bolje ne dirati. Posle u mračnoj komori razvijaš filmove rolnu po rolnu, u rastvoru koji cediš iz očiju, i uvek je isto: različite varijacije crnog na crnom, sa po kojom nezvanom siluetom, koju pokušavam da rastumačim sa improvizovanim azijatskim očima - kažiprstom leve i desne ruke povučem uglove očiju nadole, da vidim da li se tako drugačije vidi.
I pad je neka vrsta kretanja zar ne?
ОдговориИзбришиExxx - to je istina. Ali, u vreme pisanja ovog teksta nisam to tako posmatrala. Osećala sam samo da nazadujem, jer je sve to pogrešno, i činilo mi se da je tako bilo čitavog mog života. A nešto u tebi ti ipak govori da to tako mora, do nekog određenog trenutka, a dotle - padaj, i uči iz toga, kreći se, pa makar i nadole. Jer tako se ustvari uče najvažnije životne lekcije, i tako najbolje upoznaješ sebe.
ОдговориИзбриши