Telekineza

Mala kafana preko puta iznošene zgrade na čijem vrhu stanujem. Osvetljenje slabo, čak se ni ne pitam o izvoru svetlosti. Ne pijem, nisam došao da pijem. Došao sam da bivam, i da posmatram mrak i polumrak i razlažem ih na sastavne delove i pokušam da zapamtim što više od onoga što sam prilikom te analize ugledao i dotakao. Oko mene gotovo i da nema dvonožnih prilika koje sede ili kreću se dišući usput, stoga dadoh sebi slobodu da sedim na podu. Stolova ionako i nema mnogo, a i razmaci između njih su veliki, pa kad se sve to sabere, niko me nije ni primećivao. Ali u tom trenutku nisam bio mala krznena polu-pitoma napuštena životinja, niti sam se osećao namerno izbačenim iz svakog moždanog kaputa prisutnih, ne. Disao sam slobodno, udisao sam vazduh zatvorenog prostora, sa klicama nove staze iza očnih nerava, i to je menjalo kvalitet (i kvantitet) i same gravitacije koja me je držala, pa samim tim i lenji i dotrajali dah svima znanog kafančeta.

Sedim, dakle, na podu, i držim kašiku. Povlačim je gore-dole po vazduhu, prilikom čega osećam neki neobično zgusnut otpor, neku pritajenu snagu, kojima tu, prema mojim dosadašnjim zemaljsko-životnim iskustvima, baš i nije bilo mesto. Taj otpor i ta snaga me nagone na potpuno novu, ne baš svakidašnju misao, ali beše potpuno moja. To je doista vapilo za probom. Zapravo, ne to. Osetio sam da je to potpuno ostvarivo, i da će, štaviše, i da bude ostvareno, i to upravo sada.
Ostajem u položaju u kojem sam i do sada sedeo, umirim mozak i opustim svaki mišić onoliko koliko je to moguće za nekoga čiji su nervi navikli da se grče i pod toplim jorganom, na jastuku. Polako podignem kašiku i prepuštam se onoj neznanoj, sveže otkrivenoj snazi iz vazduha, i  -  malo-pomalo, počinjem da letim, odignut 15-ak centimetara od kafanskog tla. Kašika je jedro, vazduh vetar, a ja brod koji se na taj način pokretao, u pravcu koji mu je bio poklonjen u tom trenutku. I osećao sam, ne, znao sam, da mogu da uzletim na još veću visinu, samo me je plafon brinuo.

Za sve to vreme, savršeno sam uspevao da potpuno izmaknem pažnji prisutnih, uključujući i samog vlasnika kafančeta, koji je, za šankom tačno preko puta mene, brisao čaše jednu za drugom, krajnje izdvojen iz stvarnosti za koju je bio prilepljen svojom blago umazanom keceljom. Izmicao sam im verovatno zato što u tom trenutku nisam ni bio svestan da uopšte i postoje. Bio sam brod, sa utrobom prepunom otkucaja, ujednačenih, oštrih, koji su me terali da postojim jače nego što sam sebi do tada dopuštao, i nikakav drugi oblik postojanja nije mogao da okrzne svest jednog takvog broda. Drugi razlog za izmicanje pažnji je verovatno moje urođeno odsustvo želje za bilo kakvom publikom, u bilo kakvoj prilici.
No, iznenada pomislih kako bi trebalo da okončam ovaj eksperiment, i istog trena tresnuh o pod. Mislio sam, osećao, da ću nakon ovoga moći da ga ponovim kad god zaželim, ali u meni je šaka zrnevlja noći već počela da klija, osetno.

Lagano ustadoh, potom pogledah u vlasnika za šankom preko puta. Priđoh mu. I dalje je potpuno izopšteno brisao čaše. Pre nego što sam i sam postao svestan šta činim, izlete mi: ''Uspeo sam da poletim''. On me pogleda i, nakon pauze od 4-5 sekundi, reče: ''Sok od narandže, 100 dinara''.
Platih i izađoh napolje.

Нема коментара:

Постави коментар