Život je poput

partije Tetrisa. Nikad se ne zna koje figure će da ti padnu. Neko vreme mogu da padaju sve one koje ti odgovaraju, ali pre ili kasnije mogu početi da padaju samo one sa kojima ništa ne možeš da uradiš, sve većom brzinom, i tu neminovno dolazi do zagušenja i apsolutne nemogućnosti da se izvadiš iz te situacije.
No, baš onda kad misliš da je situacija beznadežna, počnu da ti padaju sve figure koje se savršeno uklapaju, i razrešenje počinje da se odmotava kao klupko, dok naposletku ne dođeš do čistog, novog početka, u kome je lakše manevrisati i planirati čak i pri jako velikim brzinama.
A čak i onda kad se neodgovarajuće figure nižu sve više i sve brže, i kad zagušenje postaje sve neizbežnije, opet je moguće postići pokoji poen, samo ako se ne predaje, do samog kraja.
I, naravno, ponekad je bitnije umeti spasiti situaciju i omogućiti dalju igru nego postići neki veliki uspeh, jer to potencijalno može, dalje, dovesti do nastavka igre, i njenog poboljšanja, čak do neslućenih razmera.
I, još bitnije: nijedan potez niti strategija nisu toliko loši ili pogrešni da naposletku ne mogu da dovedu do nečeg dobrog i korisnog.






slika preuzeta sa http://wall.alphacoders.com/wallpaper.php?i=239007&lang=Spanish

Нема коментара:

Постави коментар