O pojmovima: poznato i nepoznato


Definicija nekog fenomena, bilo žive ili nežive prirode, bilo apstraktnog ili konkretnog, može tokom izvesnog vremenskog perioda da važi kao tačna, da bi se posle pojavila neka rupa u tkanju stvarnosti i majke prirode, nešto što nam je svima do tog trenutka bilo nepoznato (iako je oduvek bilo tu, samo ga nismo videli, prepoznavali, otkrili). To nešto je u stanju da obori čitavu tu veličanstvenu gromadu od definicije, brižljivo građenu, da je sruši jednim udarcem, da je rastoči u mikro-fragmente, i zvekne sočan šamar svima koji su mislili da je nešto moguće definisati potpuno, i još gore - jednom za svagda.
Zanimljivo je kako ljudske jedinke (odrasle, uglavnom) uživaju u aroganciji koja je proizvod prevelikog ubeđenja da se sve može proučiti, da je sve što postoji vidljivo i postoji samo ukoliko je vidljivo, opipljivo, a ako je vidljivo i opipljivo, tj. ako uzrok dotične pojave leži u vidljivom i opipljivom svetu, ta pojava ili taj uzrok se mogu proučiti do tančina i definisati, a sve ''ostalo'' što je vezano za tu pojavu, što nema svoj (vidljivi ili nevidljivi) uzrok u tom opipljivom, fizičkom svetu  -  smatra se anomalijom, iluzijom, deluzijom, proizvodom izmenjenog stanja ljudske svesti ili organizma, itd. itd.




Osoba A:  - Duhovi ne postoje. Kad umreš, to je to, nema više, završio si život. Kako može da postoji nešto čega nema? Kažeš da si preksinoć pričao sa rođenom babom koja je umrla pre 5 godina, koju nisi ni upoznao? Varaš se, čoveče, mora da si sanjao ili si ishalucinirao. Sve je to psihologija. Mora da ti je baba neki značajan arhetip, ona verovatno predstavlja neki tvoj psihološki aspekat. Šta ti se desilo, je l' si se nešto istraumirao ili si pušio travu??

Osoba B:  - Znaš da ja u životu nisam uzeo travu, budalo. A nisam se ni istraumirao, ako baš moraš da znaš. A čekaj, ako je sve to bila čista halucinacija ili proizvod moje psihe, kako onda objašnjavaš to što mi je rekla gde je u kući sakriven dedin zlatni sat sa lancem koji je maznuo Švabama u Drugom svetskom ratu, sat za koji niko u familiji ni čuo nije? Ona rekla gde je, ja otišao, uzeo. A u satu, oproštajna poruka. Svi se šlogirali. Sad konačno znamo kako je zapravo umro, komšija više ne mora da sedi u zatvoru.

Osoba A:  *zagrc*

_____________________________________________________________


Osoba A:  - Astralna projekcija? Kakve gluposti. Kažeš da ti se dešava da izađeš iz sopstvenog tela i ideš tako gde ti je volja? I da ti se sinoć opet desilo isto to? Ma daj. Kako može iz tebe kao da se odvoji tvoj neki dvojnik i da leti okolo, a ti kao vidiš sebe kako i dalje ležiš u krevetu? Šta je taj dvojnik onda, duh, ''duša''?? Duhovi ne postoje, a duša je samo metafora, nije nikakav vidljivi organ ili tako nešto. I ti zvuci koje kao čuješ u ušima u trenutku kad ti se ''astralno telo'' odvaja od ''pravog'', i te vibracije koje osećaš, sve je to san ili halucinacija. A da nemaš neki možda problem u glavi, u čeonom režnju, slepoočnom predelu ili nekom centru u mozgu ili tako nešto, ili možda problem sa sluhom? Idi kod lekara, čoveče. Ma, sigurno si sanjao ili ishalucinirao. Nije čudno da ljudi sanjaju da lete, to je znak da ti je potrebna sloboda, a označava i tvoj kreativni potencijal. Ili možda patiš od sleep paralysis ili hipnagogije. Čitaš previše Tolkina i Hakslija i previše gledaš Linčove rane radove. Šta ti se desilo, je l' si se nešto istraumirao ili si pušio travu??

Osoba B:  - Znaš da ja u životu nisam uzeo travu, budalo. A nisam se ni istraumirao, ako baš moraš da znaš. A čekaj, ako je sve to bila čista halucinacija ili proizvod moje psihe, reci mi onda zašto si se jutros u 3 sata šunjao po kevinoj sobi i preturao po fiokama? Tražio si pare za novu konzolu, je l'??

Osoba A:  *zagrc*

Нема коментара:

Постави коментар