Nije pravedno dići se iz postelje, na prolećni dan, svezati
noge čeličnom kuglom i lancem za stolicu, a ruke prikovati uz pisanija, slova i
brojeve i imena i podatke od kojih se nikakva vidljiva korist ne nazire u
bližoj budućnosti, već je moramo čekati dok curi polako, gotovo nikako, kao
smrznuta živa kroz grlo igle. Nije pravedno otvoriti oči, na prolećni dan, i ne
diviti se odsjaju crvene plastične kese na zidu, ne posmatrati suncem oblivene
crvene krovove industrijskih zona kroz bela rebra svetački prozirne zavese.
Zagledamo li se pomno u jedan od nabora te zavese, primetićemo obris neljudske
glave koja je otvorila čeljusti, spremna da proguta pravilno izbrazdanu džinovsku
kost. Nije pravdeno, na prolećni dan, ne sedeti na klupi u parku, najzad
odmornog mozga, ne gledati preobraženim očima u preobraženo drveće sa koga su
nekad visili mnogi i u hrapave hrome zgrade u kojima su umrli i plakali i
ogluveli mnogi, gubili i izgubili
dugmad, cipele, oči i razum, u danima kad je i po danu bio mrak. Nije pravedno
ne proći kroz trg i ne uživati u detinje visokom i gotovo neljudskom glasu
uličara izgriženih usana, sa neobičnim znakom na poderanom kaputu, čiji se
pogled sretne s tvojim, uz apsurdno blaženi osmeh. Osmeh uzvraćaš tom detetu
božijem prljavog lica i oderanih kolena, i on odnekud vadi belu ružu i pruža ti
je. Nije pravedno, na prolećni dan, proći skrajnutim delom skrivene neznane
ulice i videti sečivo u očima onih koji okrvavljenih ruku vuku telo tog istog
deteta božijeg, sa čijeg lica se sljuštio život, lica sa kojeg čitaš: ako
prolaziš tuda, ne gledaj. Nije pravedno, na prolećni dan, pogledati u istu onu
belu ružu, instinktom utehe, i videti da je postala crna. Zato je bacaš, i
vraćaš se okovima i čeličnoj kugli i lancima i tekstovima i slovima i imenima i
podacima i brojkama i uređenim nizovima ljudske gluposti i otvorenim skupovima
ljudske svireposti i negativnim jednačinama ljudskog razumevanja i nultim
vrednostima ljudske samilosti, i shvataš da ni danas, na ovaj prolećni dan, ne
razumeš božiju kombinatoriku. Kad dođe noć zaspaćeš, kao i sledećeg dana i dana
nakon tog, a jednog jutra ćeš se probuditi i shvatiti da umesto tela imaš crnu
čeličnu kuglu.
Вечита дилема: седети у кући и пустити да се зло одвија игноришући га, док нас не прогута, или борити се на све могуће начине, иако се чини да је бесмислено, макар и по цену живота.
ОдговориИзбришиUpravo tako... A što je više razočaranja i nezadovoljstva i nesigurnosti i strahova, sve je teže videti smisao te borbe. Treba početi boriti se na vreme, jer kad te proguta, onda je kasno. Ali mnogi, nažalost, ne umeju da prepoznaju kad je vreme da se počne sa borbom. Valjda uvek ostaje barem trunčica nade... dokle god imaš barem trunčicu ljudskosti...
Избриши