Aman
je bio izabran. Od strane većine. Beše to neki kratki treptaj-vakuum u prostoru
i vremenu kad je većina znala šta bira i zašto bira, kad je većina bila svesna
da to što bira poseduje istinski kvalitet nezavisan od brojnih danas
neopravdano obaveznih faktora, pa makar ta svesnost bila kratkovečna, pa makar
i ta većina, redefinisana od temena do nožnih okova, bila žalosno kratkovečna u
svojoj nestvarnoj kvalitetnosti i snazi čistog rasuđivanja i nesebičnog
uvažavanja svega što je istinski dobro i vredno. Pa ipak...
Tih
meseci im se brzo tanjila zaliha izdržljivosti, dok nije potpuno nestala u
beskrajnom moru gladi za svim opipljivim i neopipljivim fenomenima ovog sveta.
Ne, nije ih toliko tištila glad za proizvodima koji podstiču misaone aktivnosti
koliko ih je mučila prava, nemetaforička glad, u svom izvornom značenju –
dakle, glad praznih stomaka.
Godine
blata, praznih vreća, praznih činija i praznih kreveta su najzad učinile svoje.
Okupili su sve koje su mogli, došli su kod Amana i rekli mu, prosto, da žele u
taj rat, ovde će ionako umreti od gladi i bede. On je i sam slutio moguća
razrešenja, znao je naposletku i šta bi trebalo odabrati, a predosetio je i ovu
posetu, njen čas, glas i boju. Za selo prepuno bivših iskusnih i umešnih
vojnika i stražara koji su nekad služili kralja, možda su svi skupa, sa Amanom
na čelu, predugo čekali da bi se odlučili na ovaj korak. Uz glodanje kore od
drveta usled obnevidelosti od gladi i poglede na slučajnog konjanika koji bi projahao
tuda na putu ka glavnom poprištu obavezno ide i haluciniranje o bilo kakvom
boljitku, glasu o okončanju, a nada i strah su dva glavna potpaljivača
odlaganja i nedelanja.
Aman
je rekao ’’da’’. Predugo ih je štitio, znao je da će kad-tad doći do ovoga.
Duga kolona muškaraca, naoružanih i nenaoružanih, krenula je u pravcu žarišta,
ruku punih svakojakog oružja, srca punih ničega. Ta praznina je ona
najosnovnija, sirova snaga koja ih je gonila napred.
Prolazili
su kroz okolna mesta bez ikakvih problema, zarazna pustoš koju su oni proživljavali
ionako se proširila svuda, niko ih ništa nije pitao. Sve više leđa se povijalo,
sve više pogleda spuštalo, a tlo je dobijalo najveću publiku, iako ni u njega
zapravo niko nije gledao.
Ipak,
što je vreme odmicalo, sve je teže bilo doći do glavnog poprišta jer se bitka
proširila i van njega. Oružje je bilo okrvavljeno u mnogo navrata, nekoliko
muškaraca je izgubilo život, no, sve bi to bilo mnogo gore da nisu imali tako
spretnog vođu kao što je Aman. Sa urođenim osećajem za trenutak i delovanje, i
ogromnim porivom da sačuva svoje ljude, koliko god je to moguće. Toliko puta se
zauzimao za spas, izgubio gotovo sve svoje, ali obećana pomoć sa strane nikad
nije stizala, iako su mu je obećavali toliko puta. Prvo su trulili umovi, potom
i tela, i brojke su stalno rasle. Dok se svaka individualnost, bilo živa ili
mrtva, nije pretvorila u brojke.
Naposletku,
stigli su i do pograničnog područja, tik do poprišta. Sve je išlo svojim tokom,
dok ljudi koji su tamo bili nadležni nisu dozvali vođu k sebi, i zatražili od
njega da popiše sve one koji ulaze u bitku, njihovo oružje, i na kraju svojim
ratnicima pročita naglas dokument od ključne važnosti za datu bitku, pa čak i
njeno eventualno razrešenje.
Čuvši
šta se od njega traži, Aman je samo prozborio, dovoljno glasno da svi čuju:
’’Ja
ne umem ni da čitam ni da pišem’’.
Izgovorene
reči su u prvi mah proizvele komešanje i razroka, neodređena međusobna
pogledavanja, potom nerafiniranu tišinu, koja se na kraju pretvorila u jedno
veliko prećutno ’’NE’’.
Amanova
armija i dalje stoji na pograničnom prelazu, i ne ulazi u bitku. To će trajati
dokle god ne shvate u kom trenutku je već uveliko dokazani kvalitet smenjen
zahtevima za uslovima i formalnostima koje nisu niti moraju da budu direktni
pokazatelj i dokaz istinskog kvaliteta, i dokle god ne dokuče da li je sve to
zaista potrebno, i da li su možda napravili grešku.
Aman,
obični-neobični čovek iz malog sela, prepun mudrosti koje je sam skovao, vrsni
račundžija, izumitelj seoske mašine za transport živih i neživih stvari i jedinstvenog
sistema za dobijanje vode iz vazduha, luta negde daleko, usamljen, daleko od
bitke, ali bitka ga uvek sustiže, koliko god daleko odmakao. Možda će u nekom
drugom vremenu i drugom prostoru najzad uspeti da nađe mesto za sebe, i konačno
čuti jedno veliko prećutno ’’DA’’.
Cumpleaños chica, no hay que preocuparse...
http://www.youtube.com/watch?v=CY4va_mw3gk
Tears For Fears - ''Listen'' (sa LP-ja ''Songs from the big chair'', 1985.)
Tears For Fears - ''Listen'' (sa LP-ja ''Songs from the big chair'', 1985.)
una vez más, feliz cumpleaños
ОдговориИзбришиGracias. :)
Избриши