emocije.


poterati ih bičem kroz špalir posmatrača frojdovaca ljudskih stubova koji besno ponosno gomilaju stručnu literaturu sašaptavaju se kao zaverenici dželati brbljive strine. i svejedno ćeš sretati njega nju nju njega na ulici jedno po jedno i gušićeš osmeh ubeđivati sebe da želiš da pljuneš i gušićeš krv koja srlja u obraze ubeđivati sebe da želiš da se osmehneš i nikad neće biti jasno crno na belo da li voliš ili voliš ne voliš ili ne voliš ili ne voliš voliš emocije. em-

ocije. povuci ih za rukav i povedi najužim hodnicima u najgluvlje doba noći kao zaostalo dete koga se stidi fina rodbina od sveta shvaćena i prihvaćena uzorna i opet ih ne možeš sakriti uvek se trude da isplivaju na površinu kao leš sa dna mora koji žudi za hrišćanskim ukopom. emocije. emoc-

ije. pozovi ih na čaj pa ih potom gurni kroz prozor podlo s leđa ni usta da ne stignu da obrišu ženskom maramicom opeglanom mirišljavom dum tras pravo na groblje automobila eto im neka skupljaju svoje otpale udove emocije. uhvati ih za kosu i divljački zagnjuri u živo blato neka drže otvorene oči neka traže ono što su ispustili skupo te je koštalo da bi takvom nepažnjom trunulo u blatu sad krivci neka traže em-

ocije. otrgni ih iz njihove samosažaljevačke kristalne palate i poezije mučenika sa lovorovim vencima na glavi ah nesrećno zaljubljenih u savršenstvo koje samo oni vide i bradatih ubogih ludinjaka svetaca i staraca koščatih obraza i životinjskih očiju koji su znali da pišu i pisali o patnji i bolu jer su znali šta je patnja i kako je kad boli da otrgni ih i od takvih dok nije kasno dok nisu počele da misle da su oni da znaju što i oni a da pritom nisu mrdnuli iz svog bolesničkog kreveta otrgni ih otrgni što pre i gurni u vlažni sobičak na tavanu u tuđoj kući i teraj ih da ustaju svako jutro pre zore i prazne nokšire i peru gaće bogatašima pa da vidim gde će onda biti emocije. nema te pinjate koja je dovoljno velika da u nju zatvorim sve emocije da joj jednim udarcem metalnog štapa trijumfalno prospem utrobu na grimizni tepih kristalne palate pa da vas vidim onda emocije plačite kukajte držite se za ruke kao male razmažene bogatašice koje u pustinji bez vode i hrane cmizdre za kremama i parfemima i tuš kabinama umesto da iskoriste priliku ubiju ego i zatvore oči da bi ih otvorili začas ću ja da vam izlečim taj strah od života tu bolećivost lagodnost mamine suknje gurnem vas u najbliži rov u osvit atomske zore među milione leševa živih i mrtvih stavim vam mitraljez u ruke i kažem pucaj na neprijatelja ali vam prethodno ne kažem da je čovečanstvo baš ovih dana razvilo sposobnost da jednim pritiskom na dugme rasturi planetu u paramparčad mislili ste da ćete stići kući za božić? ljubiti se pod imelom i večerati ćurku i kačiti zvezdu na jelku kao i uvek? pričali su vam o časti? viteštvu? plemenitosti? idealima? a ništa od toga ne bi! avaj! dobrodošli u ovaj ah tako okrutan okrutan okrutan svet!  


mart 2009.

12 коментара:

  1. Moram ti priznati da sam iznenađen tvojim pisanjem. Čudan atipičan stil. Poezija u formi proze ili obrnuto. Malo sam izanalizirao tvoj profil i mogu ti reći da imamo sličan ukus po pitanju muzike, filma i knjiga... Normalno stilovi pisanja nam se razlikuju ali to i nije bitno. Bitno je da smo na sličnim frekvencijama...

    Pokušao sam da provalim poruku koju si ostavila kao podatke o sebi koristeći google translate nošen mišlju da si upotrebila reči iz više jezika i na taj način ostavila najvažnije podatke, ali ta metoda nije urodila plodom... Lepa šifrovana poruka koju ja nisam uspeo da provalim. Što ne znači da neću ;)

    ОдговориИзбриши
  2. Знам шта си хтела да кажеш, и сваки пут кад прочитам изнова знам шта си хтела да кажеш, а то знање се не поклапа са оним претходним. И то је чудно, јер стога ја немам појма шта си хтела да кажеш. Али свеједно разумем. И овде долази она универзална реч за крај коментара. Јер такав свет.
    :*

    ОдговориИзбриши
  3. Tomcaa, hvala ti na komentaru. :) Ovo je napisano pre 2 godine (možda ti je zato malo neuhvatljivo), kad sam zaista težila da poubijam te emocije, da ih zatrem, jer mi je bilo jasno da ljudi na koje sam ih rasipala to ne zaslužuju nimalo, a ja sam to ipak činila, jer sam takva, i to me je ubijalo, na prvom mestu mentalno, i oduzimalo mi je snagu, i, što je još gore, vreme. I to je prestalo, na sreću, te emocije su umrle, jer su one ustvari više bile potraga za emocijama, nego same emocije, u nedostatku nečeg pravog. To ''pravo'', koje imam sada, ne može sa ovim prethodnim da se poredi ni u ludilu. Ostaje samo gorko sećanje, korisno za literarnu obradu, i to je sve što je ostalo. Ali, to se zove iskustvo. I život. I sazrevanje. Nisam ni prva ni poslednja sa ovakvim iskustvom, to smo, manje-više, doživeli svi.
    :-*

    ОдговориИзбриши
  4. Exxx, hvala na čitanju, analiziranju, i komentaru! :) Jeste atipično, jeste hibridni oblik, i vidim da ti se sviđa, što mi je strašno drago, jer dugo nisam htela da izađem ''u javnost'' sa tim pisanijima, ne znajući kako će ljudi da reaguju, jer sam svesna da je malo ''teže'' štivo.
    Da, razlikuju nam se stilovi, ali u tome i jeste čar, koliko ljudi, toliko ćudi, a opet nas vezuju neke sličnosti, i uvek volim da nađem istomišljenika. :)
    A što se tiče ove ''poruke''... evo ti razrešenje: http://en.wikipedia.org/wiki/I_Zimbra ;)
    Pozdrav!

    ОдговориИзбриши
  5. Kaда сам видео овај текст, добио сам жељу да и ја напишем нешто у овој форми. Међутим, како не бих био класични лопов, сачекаћу одређено време. А ако негде наиђеш на такав мој текст, зажмури на једно око и опрости.

    Мислим да схватам. Рекао сам "мислим да схватам" јер ме је страх да напишем само "схватам те". И свиђа ми се.

    ОдговориИзбриши
  6. Знам о чему говориш, препознао сам то. Препознао, јер сам пролазио кроз исто. Но, не бих сада о томе. Знаш већ. То исто смо доживели сви, али камо среће да сви доживе и ово друго :) :*

    ОдговориИзбриши
  7. Stefane, hvala ti mnogo na čitanju i na komentaru. :) Divno je čuti da je tekst nekoga podstakao da napiše nešto u sličnoj formi, to samo znači da ostavlja utisak, da se dotična osoba u tome nečemu pronalazi, i to je velika čast. A nije plagiranje. Samo odjek utisaka, i prenošenje istih dalje. Na svoj način, naravno. Slobodno napiši nešto u tom stilu, ako želiš, volela bih da to pročitam. :)

    ОдговориИзбриши
  8. Znam. Da, kamo sreće, Tomcee moj... Što ne znači da neće. Čekanje, traženje i lutanje su teški, ponekad do granica izdržljivosti. To znaš ti, to znam i ja. Ali, naposletku mora doći do kompenzacije. Makar za sve one koji imaju u sebi i zrno ljudskosti.
    :-*

    ОдговориИзбриши
  9. Talking Heads, ni na kraj pameti mi ne bi palo, a tu pesmu sam preslušao toliko puta...

    ОдговориИзбриши
  10. Wow, Jelena. Ovo je mnogo jako. Kao mali rat negde duboko u sputanoj svesti. Emocije koje žele da eksplodiraju, a ti ih još više sputavaš. Ako je ovo autobiografski napisano, pitam se šta je mogao biti povod za pisanje ovog teksta. I na koji način si uspela da se izboriš s tim.
    Svaka čast na inspiraciji i kreativnosti. Jako dobro napisano,

    ОдговориИзбриши
  11. Exxx, ako se sećaš možda, i Talking Heads su uzeli tu pesmu i prilagodili je dotičnoj muzici, a u originalu to je fonetska poema ''Gadji beri bimba'' nemačkog dadaiste Huga Bala. Inače je fantastičan lik bio, lud i inovativan. :) http://en.wikipedia.org/wiki/Hugo_Ball

    ОдговориИзбриши
  12. Bane, hvala na čitanju i na divno sročenim komplimentima/komentarima. :) Upravo tako, bio je to pravi mali rat emocija i mene. Jeste autobiografski, a povod je bilo moje predugo gubljenje vremena i rasipanje tih istih emocija na ljude koji to nimalo ne zaslužuju, i moja puna svest o svemu tome, otuda i pokušaj da se emocije, prosto-naprosto, ubiju, jer mi se činilo da jedino tako mogu da krenem dalje. Na svu sreću, to se i desilo. Postoji valjda neka ravnoteža, koja ti se desi kad-tad, samo ako dovoljno želiš da se izvučeš. Zaista mi je drago što je pesma ostavila takav utisak na tebe. :)
    Veliki pozdrav!

    ОдговориИзбриши