Aman


Aman je bio izabran. Od strane većine. Beše to neki kratki treptaj-vakuum u prostoru i vremenu kad je većina znala šta bira i zašto bira, kad je većina bila svesna da to što bira poseduje istinski kvalitet nezavisan od brojnih danas neopravdano obaveznih faktora, pa makar ta svesnost bila kratkovečna, pa makar i ta većina, redefinisana od temena do nožnih okova, bila žalosno kratkovečna u svojoj nestvarnoj kvalitetnosti i snazi čistog rasuđivanja i nesebičnog uvažavanja svega što je istinski dobro i vredno. Pa ipak...
Tih meseci im se brzo tanjila zaliha izdržljivosti, dok nije potpuno nestala u beskrajnom moru gladi za svim opipljivim i neopipljivim fenomenima ovog sveta. Ne, nije ih toliko tištila glad za proizvodima koji podstiču misaone aktivnosti koliko ih je mučila prava, nemetaforička glad, u svom izvornom značenju – dakle, glad praznih stomaka.
Godine blata, praznih vreća, praznih činija i praznih kreveta su najzad učinile svoje. Okupili su sve koje su mogli, došli su kod Amana i rekli mu, prosto, da žele u taj rat, ovde će ionako umreti od gladi i bede. On je i sam slutio moguća razrešenja, znao je naposletku i šta bi trebalo odabrati, a predosetio je i ovu posetu, njen čas, glas i boju. Za selo prepuno bivših iskusnih i umešnih vojnika i stražara koji su nekad služili kralja, možda su svi skupa, sa Amanom na čelu, predugo čekali da bi se odlučili na ovaj korak. Uz glodanje kore od drveta usled obnevidelosti od gladi i poglede na slučajnog konjanika koji bi projahao tuda na putu ka glavnom poprištu obavezno ide i haluciniranje o bilo kakvom boljitku, glasu o okončanju, a nada i strah su dva glavna potpaljivača odlaganja i nedelanja.

Aman je rekao ’’da’’. Predugo ih je štitio, znao je da će kad-tad doći do ovoga. Duga kolona muškaraca, naoružanih i nenaoružanih, krenula je u pravcu žarišta, ruku punih svakojakog oružja, srca punih ničega. Ta praznina je ona najosnovnija, sirova snaga koja ih je gonila napred.
Prolazili su kroz okolna mesta bez ikakvih problema, zarazna pustoš koju su oni proživljavali ionako se proširila svuda, niko ih ništa nije pitao. Sve više leđa se povijalo, sve više pogleda spuštalo, a tlo je dobijalo najveću publiku, iako ni u njega zapravo niko nije gledao.
Ipak, što je vreme odmicalo, sve je teže bilo doći do glavnog poprišta jer se bitka proširila i van njega. Oružje je bilo okrvavljeno u mnogo navrata, nekoliko muškaraca je izgubilo život, no, sve bi to bilo mnogo gore da nisu imali tako spretnog vođu kao što je Aman. Sa urođenim osećajem za trenutak i delovanje, i ogromnim porivom da sačuva svoje ljude, koliko god je to moguće. Toliko puta se zauzimao za spas, izgubio gotovo sve svoje, ali obećana pomoć sa strane nikad nije stizala, iako su mu je obećavali toliko puta. Prvo su trulili umovi, potom i tela, i brojke su stalno rasle. Dok se svaka individualnost, bilo živa ili mrtva, nije pretvorila u brojke.

Naposletku, stigli su i do pograničnog područja, tik do poprišta. Sve je išlo svojim tokom, dok ljudi koji su tamo bili nadležni nisu dozvali vođu k sebi, i zatražili od njega da popiše sve one koji ulaze u bitku, njihovo oružje, i na kraju svojim ratnicima pročita naglas dokument od ključne važnosti za datu bitku, pa čak i njeno eventualno razrešenje.
Čuvši šta se od njega traži, Aman je samo prozborio, dovoljno glasno da svi čuju:

’’Ja ne umem ni da čitam ni da pišem’’.

Izgovorene reči su u prvi mah proizvele komešanje i razroka, neodređena međusobna pogledavanja, potom nerafiniranu tišinu, koja se na kraju pretvorila u jedno veliko prećutno ’’NE’’.

Amanova armija i dalje stoji na pograničnom prelazu, i ne ulazi u bitku. To će trajati dokle god ne shvate u kom trenutku je već uveliko dokazani kvalitet smenjen zahtevima za uslovima i formalnostima koje nisu niti moraju da budu direktni pokazatelj i dokaz istinskog kvaliteta, i dokle god ne dokuče da li je sve to zaista potrebno, i da li su možda napravili grešku.
Aman, obični-neobični čovek iz malog sela, prepun mudrosti koje je sam skovao, vrsni račundžija, izumitelj seoske mašine za transport živih i neživih stvari i jedinstvenog sistema za dobijanje vode iz vazduha, luta negde daleko, usamljen, daleko od bitke, ali bitka ga uvek sustiže, koliko god daleko odmakao. Možda će u nekom drugom vremenu i drugom prostoru najzad uspeti da nađe mesto za sebe, i konačno čuti jedno veliko prećutno ’’DA’’.




Cumpleaños chica, no hay que preocuparse...




http://www.youtube.com/watch?v=CY4va_mw3gk

Tears For Fears - ''Listen'' (sa LP-ja ''Songs from the big chair'', 1985.)

2 коментара: